Re: Otrovna Ljubav

[Lunke]

[Duje]

[Kruno]

Jako dobro!

[Cvjećko]

Super, a jel' pišeš ti onako rekreativno neku knjigu, nešta slično?

[>>Been<<]

Super, a jel' pišeš ti onako rekreativno neku knjigu, nešta slično?

Pišem roman ( nikako ga završiti ) I rekreativno pišem pjesme...

[Guest]

Dakle...večeras nova epizoda?!

[>>Been<<]

EPIZODA 3.

U prošloj epizodi smo gledali :
Veronika tvrdi da je Marija- Bajagos ubila njenu majku. Ponovo se svađa s cijelom porodicom i luta ulicama grada. Lunkesino nikako ne uspijeva otarasiti se Hayrolite. Naposlijetku sreće Veroniku koja u šoku počinje bježati od njega.

-Janko... – niski plavokosi 40-godišnjak u finom bijelom odijelu polagano pogladi svoje rijetke blijede brčiće – Prijatelju, došlo je vrijeme da konačno uništimo to sjeme zla zvano Helia Song Contest na televiziji tog dedeka Don Bruna.
Čovjek kojem se obraćao bio je oniži mršavac krivog nosa i crnih očiju. Sjedili su nekoj polupraznoj kancelariji. Društvo im je pravio jedino tjelohranitelj kojem se plavokosi s vremena na vrijeme obratio imenom Vinky. Tjelohranitelj se činio nezainteresiranim za razgovor. U slušalicama mu je treštila neka preglasna muzika.
-Swedish, slažem se s tobom da taj HSC treba sravniti sa zemljom, ali ne možemo to sad učiniti.
Swedish se uspravi kao da ga je neko snažno udario.
- Kako ne možemo sad ?! – zapijeni – Po tvom, nikad nije pravo vrijeme ?!
- Ali..
- Čekaj dok završim... Želim tu paradu jada okončati i to ću učiniti uskoro.
- Ali Swedish, neka novinarka Sandy je počela istraživati našu organizaciju. – Jankov naglasak je bio čudan. Kako je prošaputao, Swedish se nagnu da bi ga razumio. – Bojim se da bi mala mogla nešto doznati.
- Za to imam pravi lijek. – reče Swedish kao iz topa zlobno se smješkajući. – Zar ne Vinky ?!
Ljudska gromada koja mu je stojala iza leđa skinu slušalice i samozadovoljno kimnu glavom.

Veronika poče osjećati trenje u nogama od silnog trčanja. Nije bila svjesna gdje je. Pred očima joj je lebdilo Lunkesinovo lice zgrčeno od bola i njegov glasan uzdah dok je bježala. Sjela je na stepenice osjetivši da gubi svijest od silne vrućine koja se, eto kao za inat, razbuktavala na nebu. Odjednom, kao iz raja, do njenih ušiju doplovi pjesma : „I will be popular. I will get you when I am popular“.
-Oh, glupog li teksta- ote joj uzdah – Ali taj glas... Tako mi je poznat ?!
- Naravno da ti je poznat... – začu glas iza ugla. – Kad dolazi iz srca, moja ljubavi.
Iza ugla se prvo pojavi bijeli štap, a onda i polaganim, kljakivim korakom blijedunjava Velvetinova figura.
- Oh, Velvetino.. To si ti...Kako si znao da sam ja to ?!
- Srce mi je reklo. – momak je bio slijep, ali se nevjerovatno precizno kretao u Veronikinom pravcu.
Bio je to Velvetino – ulični svirač fatalno zaljubljen u Veroniku. I ona je voljela njega, ali nikad na onaj pravi način kakvim je zavoljela Lunkesina. Ipak, bilo je nešto što ju je privlačilo tom sljepcu kojeg su često ismijavali – pjevao je najljepše na svijetu.
- Vratila si mi se... – rekao je.
- Jesam Velvetino... Ali i dalje nisam pronašla nikakvu iskru među nama.. Znaš da te volim kao prijatelja, ali.. – Veronika rukama pokri lice. Bila je sretna što je taj osjećajni mladić ne vidi tako jadnu i uplakanu.
- Vidimo se uskoro, Veronika . – reče od kljaka dalje dok je zvuk zveketa njegovog štapa od pločnik odjekivao. Bilo je nešto jednako zlobno i lijepo u tom čovjeku.

Miris tamjana i grobne tišine dočekao ga je u toj maloj gradskoj kapeli, u njegovom jedinom domu.Otac Misfit uđe, kleknu i prekrsti se, noseći u rukama vijenac za sahranu svog dobrog prijatelja iz rodnog sela u blizini. Ostalo mu je vremena taman da još jednom obiđe crkvu i posjeti svoje vragolaste ministrante Djoleta i Duju koji su sigurno negdje slušali sotonsku glazbu umjesto da se skrušeno mole. Prišao je u oltaru i još jednom se okrenuo prema praznoj crkvi. Tišina ga je činila tako sretno usamljenim u svemiru da osjeti nagli nalet oduševljena.
- Si slušao novu pjesmu od Nicole.. Onu kad ona u gaćicama trči kod susjeda po šećer i onda pjeva : „Ooo you are my sug..“ – crnjomanasti tinejdžer zaustavi se kao ukočen vidjevši oca Misfita kako ih promatra sa oltara. Brže bolje potrči i poljubi očevu ruku.
- E moj Djole.. Opet ta glazba.. A zar nije onaj cd duhovne glazbe puno bolji od tog sotonizma koji ti ispira mozak.. – otac se smješkao promatrajući lice dječaka ispirgano kao ljetno nebo zvijezdama.
Ubrzo dotrča i Duje, njegov brat blizanac. I on je nosio bijelu košulju i crne hlače. Činio se nevjerovatno sretnim što se nije izlanuo pred svojim učiteljem o zvijezdama i estradi o kojoj je uvijek sanjao.
- I oče.. Šta ima u gradu ? – upita Duje znatiželjno pomažući svećeniku da prikupi papire s jutrošnje propovjedi koji su pali s oltara na pod.
- E dječaci moji... Ovaj grad je ukleto i pokvareno mjesto. Opsjeli su ga sami vragovi, tako mi boga. Danas me neka djevojčurina nudila svojim.. .čarima.
- Čarima ? – ponovi Djole i smješkajući se pogleda u svog brata blizanca.
Misfit uze vijenac i dade ga dječacima, da ga odnesu u njegov kombi. Slagao bi kada bi rekao da to nije učinio kako bi kupio još koji minut grobne tišine. Ipak, vrata se otvoriše i kroz njih u snopu zaslijepljujuće svjetlosti utrče rasčupani crvenokosi momak bijesna pogleda.
- Oče, došlo je vrijeme da umrete...

U narednoj epizodi ( u petak ) gledajte :

Hoće li otac Misfit izvući živu glavu ?! Bitna osoba u Veronikinom životu plesat će po rubu života i smrti dok jezivi vrisak tačno u ponoć šokira mještane.

[sandy]

Odjednom, kao iz raja, do njenih ušiju doplovi pjesma : „I will be popular. I will get you when I am popular“.
-Oh, glupog li teksta- ote joj uzdah – Ali taj glas... Tako mi je poznat ?!
- Naravno da ti je poznat... – začu glas iza ugla. – Kad dolazi iz srca, moja ljubavi.
Iza ugla se prvo pojavi bijeli štap, a onda i polaganim, kljakivim korakom blijedunjava Velvetinova figura.
hahahaha

i sotonistička glazba

odlično

[Duje]

eto mene napokon

super sve više i više želim saznat

[Kruno]

Super je

Nadam se da sam ja taj koji će ubiti Misfita

[>>Been<<]

Hvala, hvala...Sad se zakuhava

[Marijo]

ovo ti je supeeer

[Mara]

Uzivam citajuci

[>>Been<<]

U prošloj epizodi smo vidjeli : Swedish i Hejter su odlučni riješiti se novinarke Sandy koja zabija nos u njihove poslove. Vinky je ime egzekutora. Slijepi pjevač Velvetino pronalazi uplakanu Veroniku koja ponovo odbija njegovu ljubav. Otac Misfit uživa u svojoj ckrvi kad u nju uleće čovjek luđačkog pogleda spreman da ga ubije.


Otac Misfit osjeti kako cunami vrelog znoja izbija kroz njegovo čelo. Momak je imao crvenu kosu, a uši su mu bile izbušene brojnim minđušama. Oči su mu bile crvene i gorjele su kao oganj pakleni.
- Krunos, smiri se sve ćemo riješiti..- očev glas se naglo transfomirao u pokorni dječiji glas. Podigao je ruke iza glave i zamolio boga da se Duje i Djole ne vrate uskoro.
- Nećemo riješiti ništa. Ja ću vas ubiti i to će biti riješenje problema...
- Zašto ? Šta sam ti ja skrivio ? – otac je poznavao mladića. Bio je to Krunos-Lavos, narkoman za kojeg se pričalo da je pobjegao iz zatvora u San Marinu gdje je služio kaznu za ubistvo dvoje djece. Taj momak je često dolazio u crkvu, a još češće prijeito da će ih sve pobiti. – Ajde, sjedi. Porazgovarat ćemo o svemu...
Momak nabrzinu strpa pištolj za pas i pade na koljena, te se preksti.

Sunce je lagano bježalo zapadu ostavljajući za sobom crvenkasto-ljubičasti pramen koji se protezao cijelom dužinom nebeskog svoda nad njihovim gradom. Sve se činilo tako utihnulim i uspavanim, osim proljeća koji je, u svom stilu, pjevušilo neko zaljubljenu pjesmicu.
Don Bruno se činio puno starijim nego jutros. Košulja mu se izvukla iz hlača. Doimao se rijetko razočaranim u život. Ušao je u ukusno namješteni kafić kod Jasmina.
- Mali, daj čašu... odnosno litru visija.. i daj cijelom lokalu piće.. – mahnuo je rukama očigledno pijan i umalo se stropoštao na pod.
- A mi to nešto slavimo Don Bruno ? – Jasmin se smješkao sa sigurne udaljenosti.
- Šta te briga... – odbrusi Bruno – ustvari slavimo.. Vratila mi se kćerka..
- To znam ?
Don Bruno je zaustio da nešto pita, a onda odustao. Jasmin je spustio bocu Jack Danielsa pred Brunu i okrenuo se da posloži neke čaše. Odjednom, začu se zaglušujući tup udarac. Jasmin se osvrnu i pogleda Brunu kako nepomično leži na podu.
- O moj bože...

Lunkesino je te proljetne večeri krenuo tražiti ljubav svog života. Slike nije imao. Imao je samo prizor prekrasne djevojke u ljubičastoj haljini koja leprša na vjetru dok djevojka silazi ponositim korakom. Prošao je kroz jednu ulicu u kojoj je pronašao tišinu. U drugoj je pronašao jedno veliko ništa, a u trećoj mačku lutalicu koja je glasno zafrktala na pridošlicu koja se opasno primicala njenoj teško nađenoj hrani.
-Nikad je neću naći..
Dok je prolazio kraj kockarnice pred njega istrča visok i nevjerovatno štrkljast čovjek upalih crvenih očiju u ispijenom i izblijedjelom odiijelu.
- Đes' mali.. – reče uhvativši ga za rever. – Ne boj me se.. Ja sam Xzibit.. Znaš mene ?
- Znam.. – Lunkesino prošapta u šoku pokušavajući vratiti film i pronaći trenutak kad je sreo tog neobičnog čovjeka.
Bio je to Xzibit, vozač Don Brune, o čijim je kockarskim neuspjesima nadugo i naširoko brujalo mjesto.
- Imaš li koji pezos... Treba mi da...da.. kupim kifle. – rekao je Xzibit stidljivo oboraćajući pogled kao neko posramljeno dijete.
Lunkesino zavuče ruku u džep i pronađe nekoliko kovanica koje diskretno turi u ruku čovjeku ispred sebe. Ovaj uslužno kimnu glavom i otkaska nazad u kockarnicu.
- Ovdje ima kupiti kifli. – dobaci kad je primjetio da ga prati umorni Lunkesinov pogled.
Lunkesino je došao do kraja ulice. Veroniki ni traga ni glasa. Poboja se da je sve to samo fatamorgana uzrokovana nesavladivom bujicom strasti na čijim je talasima stigao tu gdje je, pa se brže-bolje vrati u istom pravcu jer je mrak već uveliko padao. Protrčao je gradskim trgom i nestao u noći.

Upravo na tom trgu nalazila se neugledna visoka zgrada starije građe koju su krasili zelenkasti ovkiri starinskih prozorskih vrata. Bio je to gradski motel u kojem je Veronika umorno skidala štikle sa svojih nogu masirajući pulsirajuća stopala.
- Težak dan.. – odbrusi Veronika,a kroz glavu joj proletješe blicevi mrske Marije-Bajagos i ljubljenog Lunkesina. Prepade se činjenice da ih je stavila u istu misao. Skide svoju ljubičastu haljinicu i spusti je na neukusni stoličić. Leže na tvrdi krevet koji nije odavao niti traga dobrodošlice i ugasi svijeću. Nasta tama, a onda tiho odahnu spremna da utone u carstvo snova. Bilo je mnogo toga iz tog dana što je željela, i nije željela sanjati.
No baš u trenutku kada joj na oči poče dolaziti san, a ugodna koprena fantazije prostirati po malom sobičku, začu zaglušujući virsak na trgu ispred motela. Otvori oči i shvati da to nije sanjala jer se vrisak, samo kraći, ponovi. Skoči na svoje noge u nekom bunilu i krenu upaliti svijeću jer bez nje nije mogla vidjeti šta se dešava na mračnom gradskom trgu.
Baš u tom trenutku, neko luđački poče lupati na drvena vrata njene sobe.
- Otvaraj !


U narednoj epizdoi pogledajte : Veronika će čuti najgoru vijest svog novog života, a jedna helijska osoba pogledat će smrti u oči. Doznajte, ko je vrisnuo u mrklom mraku, a lijeni inspektor naći će se pred slučajem života.

[Kruno]

Ovo je odlično

Konačno i mene ima.

[Lunke]

zaista sjajno

[sandy]

Ajme, meni se ne piše dobro

[Guest]

Wow!!! Super!!!

[Leo]

[Lucas]

Geeeeenijaaaaalnoooo!!!!!

[Duje]

cooool

[>>Been<<]

EPIZODA 5.

U prošloj epizodi smo gledali :
Otac Misfit riješava duševne probleme poremećenog Krunosa. Don Bruno razočaran polazi u kafanu da se napije, ali pada u nesvijest iz nepoznatih razloga. Lunkesino traži Veroniku, ali sreće samo kockara Xzibita koji mu uzima i poslijednje pare. Veronika je za to vrijeme u hotelu gdje čuje zaglušujući vrisak, a ubrzo i lupanje na vratima svoje sobe.

- Evo, evo.. – prošaputa dok je navlačila svoju svilenu kućnu haljinu. Strah joj je tekao venama, a očekivala je da joj svakog momenta neko čudovište pojuri u susret. Polako odškirnu vrata i ugleda bradato lice Lea, kuma njenog oca.
- Veronikice... – zagrli je – Mislim da imam lošu vijest ?
- Ovaj vrisak...
- Kakav vrisak ? – Leove upale plave oči mudro je promotriše. – Došao sam ti reći da je Don Bruno.. Don Bruno je imao srčani udar. Nalazi se u bolnici.
Njegove riječi naglo postadoše daleke i nejasne, a soba u kojoj se nalazila vrtjela se poput kotača straha u lunaparku, a onda obla ruka Dr. Lea, najboljeg prijatelja njenog oca, dopluta kao lađa spasa i pridrža je.
- Veronika, si dobro ?
Ona se pribra i zgrabi kožnu jaknu iz svog kofera, te potrča za srednjovječnim čovjekom u žutom baloneru. Dok su prolazili trgom, Veronika baci letimičan pogled prema praznom pločastom trgu. Dočeka je rotirajuće svjetlo policijskog automobila.

- Mene uvijek kači treća smjena.. – svjetloputi čovječuljak vodnjikavih očiju nervozno se šetkao oko policijskog automobila.
- Inspektore, Asteroid, mislim da imam nešto... – začu se iz grupice policajaca.
Inspektor puhnu u blijede dlanove, a zatim ruke strpa u svoj kaput.
- Šta imate ?
Policajka podiže makaze s čijih se krajeva slijevalo nekoliko kapi krvi.
- Oružje s kojim je... to.. počinjeno..
Asteroid se prekrsti i bolje osmotri makaze.
- To je mogao učiniti samo monstrum.
Začu se zlokobno krčkanje u njegovom dojavljivaču. On pročita poruku u jednom dahu.
-Hvala Bogu, preživjela je.

Samo nekoliko koraka dalje, robusni Vinky je u tamnoj vjetrovki zlkobono se smješio i nestajao u tami.

Svjetloplavi snopovi bolničke svjetlosti obasjavale su joj lice čineći je nekako nestvarnom. Ona je zubima grizla usne nastojeći sustići dugi i brzi Leov korak. Napokon se zaustaviše kod jedne sobe.
- Ovdje je.. – prošaputa Leo i bojažljivo otvori vrata.
Don Bruno je ležao otvorenih i bezizražajnih očiju koje su gledale u prazninu, a nad njegovim krevetom, suznih očiju i glave oborene prema tlu stajala je Marija-Bajagos. Primjetivši Veroniku, Marija se uvrijeđeno odmaknu od kreveta i ode do prozora. Zagleda se u grad koji je treperio pod zvjezdanim svodom. Veronika priđe očevom krevetu. Osjetila je da joj srce polako, ali sigurno silazi u pete i odatle negdje još niže. Uhvati ga za ruke – njegove dobre, velike i očinske ruke, ali pronađe samo hladni i znojni komad mesa. Prepade se i spusti ruku na posetlju.
-Oče, kako si..
Cijev respiratora zamagli od daha što je bio znak da Bruno nešto želi reći. Veronika mu pomilova čelo niz koje se skotrlja krupna kap hladnog znoja.
Nekoliko metara dalje u sobi do, ležala je Sandy. Oči su joj izgledale sivo i ispijeno. Njeno inače oblo lice sad je primilo ovalan i uplašen izraz. Njena, dojutros plava i duga kosa, sada je bila btanjava i kratka. Vidjelo se da je odsječena na brzinu.
-Gospođo, jeste li se sjetili čega novog u vezi napada ? – glasom punim obzira upita Asteroid pošto je ušao u sobu.
-Nisam... – Sandy se nije ni trudila da mu pogleda lice. – Sjećam se samo da mi je neko prišao s leđa i da sam osjetila hladan dodir makaza.. – Sandy izgubi snagu i zajeca.
-Gospodine, gospođa se mora odmarati.. Molim vas. – ljutito primjeti sestra iza njegovih leđa i isprati ga.
Dok je izlazio Asteroid se susretnu sa prekrasnom mladom djevojkom u ljubičastoj haljini koja ga je podsjetila na njegovu kćerku. Djevojka je izgledala uplašena poput srne uhvaćene u zamku ohole zvijeri. On je propusti ispred sebe i otvori joj vrata. Djevojka projuri kraj njega i izađe.
-Vraški nevaspitan stvor ... – sebi u bradu primjeti Asteroid i isšeta na prozebli martovski zrak. Ulica je bila prazna.

Ipak, na uglu je stajala djevojka ružičaste kose. U ruci je držala cigaretu i pažljivo posmatrala svaki Veronikin korak. Za njom joj u vidokrug uđe i neki inspektor.
-Stvari polako dolaze na svoje... – reče Hayrolita, baci cigaretu i odšeta u mrak.

U slijedećoj epizpodi pogledajte :

Iako pati za Veronikom, Lunkesino će doći u napast i pasti u žar zaboravljene romanse. Veronika pak otkriva da njena mržnja prema Mariji-Bajagos uopće nije bila bez osnove, dok Hayrolita ispipava puls malom mjestašcu. Duo Swedish i Hejter Janković pokazuju da, kada je zloba u pitanju, nemaju premca u malom mjestu.

[HaYrOLa]

[Leo]

Dr Leo
Odlicno Been!

[Lunke]

[Sponsored content]